Djevojka koja je preživjela.

Voljeti nekog znači dati mu moć da te uništi. Je li zaista tako? Vjerujem da su emocije najjače oružje, gore od svakog mača i bolje od svakog mača, zavisi šta nam urade od života. Najčešće od njega naprave haos. Emocije nas dižu na nebo i bacaju u pakao i to sve mogu za dan ili noć. Jedna noć nam može promjeniti život. Jer to je posao emocija. Da se igraju čovjekom. Ako tobom upravljaju emocije, nećeš daleko stići. Ali čovjek je biće koje više voli slušati srce nego mozak, ma koliko koštalo. Koga je srce izvelo na pravi put? Malo njih, vjerujem. Kad voli, čovjek pristaje na sve. Kad voli, nije mu važno koje je godišnje doba i da li napolju liju kiše ili se ruši svijet! Kako je samo moćan onaj osjećaj kad ti se čini da možeš sama, sa srcem na čelu, protiv cijelog svijeta. Da si u stanju suprostaviti se svemiru i boriti se za nekoga do poslednje kapi krvi. Emocije uvijek dobijaju bitke, ali nikada rat. Iz toga uvijek izađeš poražen. Sve su nas vodili osjećaji. Krivim putevima, pogrešnim ljudima u pogrešnim trenucima života. I znali smo, duboko u sebi smo znali da niko tim putem dva puta ne ide, ali ona budala u nama bi uvijek nastavila dalje. Šta je jedna prepreka, šta je jedno upozorenje? Nastavili bismo galopirati u krivom smjeru i da ih je bilo hiljadu. Kažu, kad se vodiš srcem, ponesi i mozak sa sobom. Mi ga uvijek nekako zaboravimo. Ostavimo ga u prašnjavoj, poslednjoj ladici i ne marimo šta bi on imao da kaže. Jer uostalom, zar je to bitno u onim momentima kad leptiri plešu tango u našim stomacima. Ti leptiri otplešu svoje i odu. Brzo, kratko, sa stilom nestanu. Žive i umru za dan. To je valjda ono stanje koje čovjek zove zaljubljenošću. Kad ona prođe, dođe ljubav. Nekako se neprimjetno provuče kroz najtanje pore našeg tijela i useli u nas kao vječiti podstanar. I kad ne želimo, desi se. A ljubav... Ljubav je tek ogroman, teško shvatljiv pojam. O tome su pisali najveći umjetnici svijeta i opet bi ispadali budale pred voljenima. Jer nema tu zakona, nema gravitacije, ravnoteže. Ni na nebu, ni na zemlji. I uvijek u neizvjesnosti. Uostalom, kako bi iko mogao znati šta ga čeka sutra? Da li će njegova ljubav i sutra biti tu ili će preko noći odlučiti da se iseli, spakuje kofere i iskrade se na sporedni ulaz? Kad ljubav u nama kaže dosta, čovjek nema pravo na žalbu. Sve što bi moglo ići u našu korist se odbija. Pa onda stisnite zube i podnesite sve što emocije donose sa sobom kad dolaze i preživite sve ono što odnesu kada odu.